"Mi smo oni koji održavaju socijalni mir u zemlji. Kupci koji nemaju novca u datom trenutku ne mogu otići u velike tržne centre. Dođu nama i upitaju mogu li uzeti robe u vrijednosti 100 KM. Odobrimo im, kupe i ubrzo izmire dug. Sljedeći put pitaju za 150 KM. Damo im i tako se to vuče", kaže Almir Garagić, čija je supruga vlasnica male trgovine u Arnautovićima pored Visokog. Upravo u tu radnju četvrtak je došla jedna djevojka sa specifičnim zahtjevom upućenim zaposlenici Selmi Kovač, koja se zatekla u smjeni.
Odlazi stranac i toliko dobra iza sebe ostavlja
"Taj 15. juni za mene je najsretniji ili najtužniji dan. Lijepi mubarek mjesec ramazan, mjesec darivanja. U 16:30 u radnji mirišu topli somuni i daju posebnu čar. Gledala sam na parking kako dolazi auto i izlazi osoba koju nikada nisam vidjela ni čula. Ulazi u radnju i, ne predstavljajući se, pita za vlasnike. Blago, tihim glasom, pita me da li dajemo robu na veresiju, imamo li dužnika i čuvenu teku. Na moje začuđeno 'da' odgovara kako bi željela da je očisti do momenta njenog ulaska u radnju, kako bi svi dugovi bili regulisani. Kod mene šok i nevjerica. Pitam se da li su to oni dobri ljudi za koje smo čuli da postoje, ali se ne sreću. Svi su mi osjećaji bili pomiješani, a sveska riješena!
Odlazi stranac, a toliko dobroga ostavlja iza sebe. Želim joj svako dobro, a u isti momenat razmišljam kako reći mušterijama da nema duga i kakvu će to reakciju izazvati. Kako sam nekome govorila da više nemaju duga, tako su me gledali u nevjerici. Bilo je suza i zagrljaja od kojih mi se srce cijepalo. Neka ovo bude ogledalo da uvijek treba dijeliti i činiti dobro. Neka Uzvišeni nagradi osobu ili osobe najvećom nagradom na oba svijeta", kaže Selma, dodavši kako se nada da će veresija-sveske konačno nestati. Njenu priču potvrđuje vlasnica radnje i iznosi svoj pogled na nesvakidašnji događaj:
"Kada mi je djevojka to rekla, iskreno, nisam mogla vjerovati. Uzela sam dvije sveske, izašli smo ispred radnje i počeli sabirati. Došli smo do cifre od 4.400 KM. Sve je izmirila do posljednje marke. Meni su suze potekle. Ne mogu reći da mi nije do novca. Odmah sam u sebi pomislila: 'Bože, čime sam zaslužila da mi se to desi?' Nije to mala stvar, prekrižila sam više od stotinu dužnika. Djevojka koja je platila njihove dugove uslikala je svesku, pozdravila se i otišla. I kažem: da im dragi Allah dadne sve što se poželjeti može! Zdravlje, pa sve ostalo. Zar još uvijek postoje takvi ljudi? Ne mogu riječima objasniti kako su mene obradovali, a onda mogu misliti kako su obradovali toliki narod", priča i danas iznenađena Habiba Garagić, vlasnica radnje koja posluje od 2007. godine.
Kaže kako su kupci izmirivali svoja dugovanja, ali da ih uvijek iznova naprave. U radnju u tom trenutku ulazi Omer Babić, komšija i redovni kupac. Sluša o čemu razgovaramo i nudi svoje razmišljanje: "Svaka mu čast! Ko god da je. Neka mu Bog dadne još toliko! Ja nisam bio dužan i upisan u svesku, ali mi je drago zbog naroda."
Sad se lakše diše
Slična situacija bila je i u narednom selu, Uvorićima. Vlasnica tamošnje trgovine Mirzeta Trako opisuje jedan ramazanski dan koji će ipak imati svoju specifičnost.
"Do mene je došla radnica kazavši kako je u radnju ušla djevojka i pitala dajemo li robu na veresiju i upisujemo li u teku. Potvrdno sam odgovorila, misleći da ona traži da uzme nešto robe. Od mene je tražila da vidi teku i da saberemo cifre. Nisam znala kako da se postavim. Ko je ona i šta hoće? Nije mi se ni predstavila. Počela sam sabirati i kada smo došli do 2.010 maraka, stala sam i rekla da je to to. Nisam dala da nepoznata osoba vidi imena iz teke, zbog komšiluka. Izvadila je pare i otišla. Ja sam ostala sva izgubljena, u šoku. I sada sam", poručujući da niko od bivših dužnika do momenta našeg dolaska nije upoznat da je obrisan iz teke. Mi smo imali više sreće u susjedstvu. Sreli smo sredovječnog muškarca koji stidljivo govori o jučerašnjem aktu dobročinstva. Ne želeći da se spominje njegovo ime, kaže kako "sada lakše diše i kako će zapamtiti ovaj ramazan", dižući ruke u znak zahvale Uzvišenome i anonimnom donatoru.
Kontaktirali smo s još desetak radnji na teritoriji visočke općine i dobili slične odgovore.
Neke od radnji već su na izloge istakle poruku onima iz "teka" da je njihov dug izmiren. Sada, kažu, čekaju reakcije, a ne sumnjaju da će se tek nagledati sretnih lica.
Također kažu da je djevojka išla od radnje do radnje i sve što je htjela reći o donatoru jest "da želi da se poštuje nijet onoga ko takve stvari radi i da se obratimo radnjama po cijeloj opštini".
I tako ova (ne)završena priča kruži visočkom čaršijom i okolinom, ostavljajući ljude u razmišljanju. Možda joj je to i cilj?
Al Jazeera